TDR

U svojih stotinu dvadeset sedam godina postojanja rovinjska je tvornica duhana nedvojbeno proživjela mnogobrojne gospodarske i državno-političke mijene ostajući uvijek bitnim čimbenikom i oblikovateljem gospodarskih prilika, ali i sociokulturnoga identiteta ovdašnjih ljudi i, napose, njihovih obitelji. Jer ne treba zaboraviti da su rovinjske tabacchine, kao hraniteljice obitelji, tijekom vremena stvorile stanovitu supkulturu koja se ponajprije očitovala njihovim zavidnim materijalnim statusom, a potom i različitim folklornim izričajima. Tako, primjerice, poznata rovinjska pjesma na himničan način govori o njihovoj statusnoj izdvojenosti; o njima kao poželjnim suprugama za koje, prave li sreće, od sveg novca, više vrijedi iskrena ljubav.

Priča o nedavno umirovljenoj gđi Deliji Quarantotto i njezinoj obitelji na najbolji način svjedoči o dramatičnoj povezanosti mnogih rovinjskih obitelji i Tvornice duhana. Naime, njezina prabaka (Giovanna rođ. Ive) bila je jedna od prvih rovinjskih duhanskih radnica koje su se zaposlile u malom pogonu za izradu cigara, otvorenomu 16. kolovoza 1872. u današnjoj zgradi rovinjskoga Centra za povijesna istraživanja.

"Ona, dakle pranona Giovanna", objašnjva mi gđa Delia, "imala je samo jednu kći Mariju, od koje potječu moj otac i tete Santina (Tina), Giovanna i Maria, koje su radile u Tvornici duhana. Njihove sudbine bile su pomalo tragične. Teta Giovanna, udana Giacomi, bila je istaknuta antifašistkinja čiji se suprug nikada nije vratio iz koncentracijskoga logora, a druge sestre optirale su nakon Drugoga svjetskoga rata, zaposlivši se ponovno u duhanskoj industriji u Firenci. Moja pak mama (rođ. Sošić) zbog svoga hrvatskoga podrijetla nije mogla dobiti posao u Tvornici, pa se zaposlila tek 1946. godine."

Počela sam u tvorničkim jaslicama

Dakako, duhanska priča obitelji Quarantotto, nastanjene u Ulici sv. križa podno crkve Sv. Fume, time ne završava "jer se sestra Eufemia, u travnju mjesecu 1956., među prvima zaposlila u novoutemeljenome grafičkome pogonu. Ja sam počela u tvorničkim jaslicama, u svibnju 1948.", smije se gđa Delia i dodaje: "U Tvornici sam se zaposlila 14. srpnja 1969., a niti molbu nisam napisala. U početku radila sam na radnom mjestu obračuna proizvodnje, a od 1974. do 1977. djelomično u pripremi rada a djelomično sam obavljala poslove sekretarice, gdje ostajem do umirovljenja." Na tom poslu osobito je važna diskretnost, pa je, kaže, na nezgodnija pitanja odgovarala: Ja ne znam ništa!

Radnici su je, međutim, voljeli jer im je "pomagala kad god je mogla", a promijenila je sedam direktora, o kojima nije rekla ni jednu ružnu riječ. Jer, "sve što sam imala reći - rekla sam im u lice, a nikada nisam bila u Partiji, znate ..."

Pričajući mi o osjetljivim vremenima, istaknula je kako se ona uvijek družila s lijepim dečkima koji su se bavili sportom, a ne politikom (ističući pritom pok. Tonija Cerina, Giannija Martinčića i Tonija Pokrajca); a od žena najviše se družila s gđom Marijom Vošćon za koju kaže da je bila njezin glavni korektor, a ona njoj tješiteljica. Danas u mirovini napravila je "selekciju u društvu", uhvatila se preuređenja stana i napose šivanja. Jer, "ako ne budem imala za kruh, ja ću šivati", smije se gđa Delia i dodaje pomalo sjetno: "Znate, profesore, ja sam posljednja iz naše obitelji ne samo u Tvornici nego i u Rovinju. Svi su drugi otišli... Od pranone Giovanne nema nas više."

Na kraju našeg razgovora, već odlazeći, dodala je: "Jedino mi je žao što nisam slušala pok. Cerina koji mi je govorio: Prijeđi u Tvornicu! Jer, danas vidim da sam pogriješila."