TDR

Moji motivi za pisanje ove knjige bili su složeni. Potekli su, nedvojbeno, iz moje snažne želje da prestanem pušiti. Kako bih prestao s time, osjećao sam da, prije svega, moram shvatiti osobitu prirodu i odrediti opće preduvjete moje navike. Ta me pak potreba dovela do pitanja koje čini koncepciju ove knjige: Što je ono što svakoga dana potiče skoro milijardu ljudi na svijetu da zapale cigaretu i povuku dim premda znaju da to šteti njihovom zdravlju? Danas je nemoguće, ako je ikad i bilo, ozbiljno vjerovati da nisu svjesni opasnosti. Iz dana u dan nova istraživanja dokazuju sve veću potencijalnu štetu koju cigarete nanose sve brojnijim kategorijama ljudi izloženih njihovom nezdravom utjecaju. Nije dovoljno reći da su ljudi koji puše ovisni o duhanu. Činjenica ovisnosti sama po sebi ništa ne objašnjava: na kraju krajeva, milijuni se odlučuju prestati, ili nikad ne počinju. Stvaranje ovisnosti i nastavljanje s pušenjem podrazumijevaju upornu volju da se nađe neka korist ili užitak u drogi - ali, u sadašnjoj situaciji, teško je čak i zamisliti kakvi bi oni mogli biti. Koje bi to mogle biti koristi ili zadovoljstva u kojima uživaju oni koji koriste tvar koja je u tolikoj mjeri i tako opravdano ocrnjivana zbog štete koju nanosti našem zdravlju? Koje pojmljive užitke može pružati aktivnost toliko neugodna da svakom od nje pozli prvi put kad se njome bave, a često i kasnije - čak svakoga dana? Htio sam napisati knjigu koja bi, u sadašnjoj situaciji, nastojala otkriti prirodu prednosti i preduvjete zadovoljstva koje cigarete pružaju, kako bih vidio pušenje u drugom svjetlu i tako napravio prvi, možda nezaobilazni, korak prema odvikavanju.

Već je ukazivano na to da se riječ droga danas koristi u vrlo širokom značenju kako bi označila toliko različitih stvari s tako raznolikim učincima da se počela upotrebljavati i za opisivanje opetovanog ponašanja koje čak nije ni štetno, nego zapravo blagotvorno - kao tjelovježba. To što se riječ droga upotrebljava za aktivnost kao što je tjelovježba, moglo bi biti znak da je počela gubiti svoje uobičajeno značenje, a moguće i svoje pejorativne konotacije. Na kraju će možda ipak biti potreban neki drugi izraz da točnije imenuje uzrok koji potiče onoga što nazivamo ovisnošću. Ali prije kovanja nove riječi, bit će neophodno pažljivije razlučiti jednu drogu od druge, odrediti točan način na koji djeluju i analizirati mehanizme njihove specifične moći stvaranja navike. Tek kad budemo znali mnogo više o mnogostrukim i složenim načinima privatne i društvene zloupotrebe različitih tvari ili aktivnosti, počet ćemo naslućivati obrise nekog sveobuhvatnog objašnjenja njihove uloge u društvu i kulturi. I, najvjerojatnije, tek nakon što steknemo novu predodžbu ili općenitiji pojam o svemu onome što danas zajedno trpamo pod droge izmislit će se uspješne strategije i terapije za borbu protiv njih. U mojoj vlastitoj borbi s tom navikom, presudan susret zbio se kroz čitanje Zenovih ispovijesti Itala Sveva, romana kojeg mnogi smatraju jednim od velikih romana dvadesetog stoljeća. Riječ je o fiktivnim memoarima čovjeka koji cijeli svoj život pokušava prestati pušiti i kojem to u starosti napokon polazi za rukom, kada, već vrlo star, konačno dolazi do zaključka da je neprestano odvikavanje od pušenja samo po sebi način života, ni bolji ni gori od drugih. U tom trenutku prestaju ga zanimati i pušenje i odvikavanje od njega.

Neobično me dirnuo dendizam ovog življenja u kojem su aktivnosti uglavnom svedene na opetovane pokušaje i neuspjehe da se prestane sa tričavom navikom. Počeo sam razmišljati o načinu na koji je pušenje, i odvikavanje od njega, oblik meditacije, vrsta mandale opisane vrhovima prstiju - disciplina disanja, kao i konzumirani sakrament. Nadalje, zainteresirao sam se za junaštvo onoga sto je Theodore de Banville u devetnaestom stoljeću nazvao dendi sa cigaretom - tip aristokrata koji se posvetio motanju i pušenju više od šezdeset dnevno. To me navelo da sa simpatijom razmišljam o kompulzivnom pušenju velikih žena i muškaraca čije je živote tragično skratila njihova nesposobnost da se odviknu od te navike. Vrtnju glavom koje njihov primjer izaziva, ponižavajuće neodobravanje koje njihovo pušenje potiče u kulturi u kojoj je dugovječnost apsolutna vrijednost, ne uzima u obzir mogućnost da su cigarete možda doprinjele, na načine koje ne možemo u potpunosti razumjeti, poticanju veličine kojoj se divimo. Moguće je da je ovim ljudima pušenje cigareta bilo neka vrsta žrtve zbog koje bi im možda trebali iskazivati počasti. Na kraju krajeva, cigarete se cijene u ratu - situaciji u kojoj se dugovječnost čini skoro nemogućom, a pušenje cigareta se ne samo tolerira nego i odobrava kao izuzetno učinkovito sredstvo za smirivanje napetosti i tjeskobe. Djelomično zbog njihovih osobitih fizioloških učinaka, cigarete su često nezaobilazan pratilac vojnika u borbi, podrška njihovoj hrabrosti i izdržljivosti u neizdržljivo stresnim okolnostima.

Ali na kraju sam zaključio da se moć cigareta da pridobiju vječnu privrženost milijardi ljudi koji umiru zbog svoje navike ne može objasniti njihovom korisnošću, koliko god važno korisne one možda bile. Radije, osobina koja objašnjava njihovu ogromnu zavodničku moć povezana je sa osobitim oblicima ljepote koju potiču. Ta ljepota nikad nije bila shvaćena ili prikazana kao nesumnjivo pozitivna; pušenje cigareta je oduvijek, od samog početka u devetnaestom stoljeću, povezuje se s odvratnošću, prijestupom, i smrću. Kant zove "veličanstvenim" ovo estetsko zadovoljstvo koje, između ostaloga, sadrži negativno iskustvo, šok, blok, nagovještaj smrtnosti. U ovom točno određenom značenju koje Kant daje ovom terminu, ljepota cigareta može se smatrati veličanstvenom. Ovaj mi je zaključak omogućio da pomislim kako sad bolje razumijem neke od zbunjujućih nepravilnosti i protuslovlja koji okružuju privatnu uporabu cigareta i društveno reagiranje na njih. Veličanstvenost cigareta objašnjava zašto ljudi vole ono što ima odvratan okus i od čega im je zlo; ona razjašnjava proturječnu politiku vlada poput naše koje vode kampanje protiv pušenja dok istovremeno uvelike subvencioniraju uzgajivače duhana. Napokon, zaokupili su me kultura koja okružuje cigarete i koju su one omogućile - to jest, izuzetno bogatstvo i obilje cigareta kao primjera ili teme, predmeta, ili čak lika u cijelom mnoštvu velikih modernih djela filozofije, poezije, beletristike, i filma. Postao sam siguran da su cigarete ključna cjelina našeg moderniteta i da će njihov kulturni značaj ubrzo pasti u zaborav suočen sa žestokim, često fanatičnim ili praznovjernim, i nerijetko sumnjivim napadima na njih koje izvode dobronamjerni ljudi. Neki od tih napada odišu duhom američkog puritanizma uperenim protiv bilo kojeg oblika uživanja, a osobito onog koje sve više žena nalazi u pušenju cigareta, nakon što su generacijama bile okružene tabuima. U nekim slučajevima, čini se da napadi služe interesima političara koji spremno osuđuju privatno pušenje ali pokazuju manje zanimanje za rješavanje raširenijih, javnih izvora zagađenja nad kojima imaju veće neposredne ovlasti.

Na udaru udruženog napada ogromne moći dodijeljene takozvanoj "industriji zdravlja" i njenih saveznika u vladi, cijela lijepa kultura cigareta mogla bi jednostavno nestati - po nekima, nedovoljno brzo. "Ubrzo," pisao je Banville na kraju devetnaestog stoljeća, "neće više biti pravih pušača cigareta". Bio je, naravno, potpuno u krivu; u dvadesetom stoljeću, pušenje cigareta je postalo univerzalno. Ali sto godina kasnije, njegovo proročanstvo moglo bi biti na pragu ostvarenja. Pitanje koje se nameće sada, kad su cigarete, najzapaljiviji duhanski proizvod, možda na pragu nestanka je: Hoće li time nešto biti izgubljeno? Postoji li ijedan razlog za oplakivanje nestanka kulture cigareta? Ova knjiga namjerava istovremeno biti književna kritika, analiza popularne kulture, političko huškanje, teoretska vježba, i oda cigaretama. Nastoji, premda ne želi izgledati eklektična, izbjeći konvencionalne žanrovske kategorije, s ciljem da proizvede odvažniju kritiku od one kakvu smo navikli čitati. Ova knjiga možda zapada u grijeh neodgovornosti, upada u zamku besmislenosti ili prelazi u fikciju ili provokaciju kako ne bi bila dosadna. S namjerom da se teoretski smjesti negdje između književne kritike i političke rasprave, ono što slijedi moglo bi biti oboje ili nijedno, onemogućeno da ikad uspješno bude jedno usljed svog sudjelovanja u drugome. Kako bilo da bilo, teži biti oboje i nešto još nelegitimnije od toga - dobar primjer lošeg primjera kritike, onaj u kome književna kritika, s određenom neozbiljnošću, postaje važna za goruće društvene probleme. Cigareta se nalazi tu negdje izmedju popularne i elitne kulture, uzeta kao predmet i literarne i takozvane kulturne kritike.

Pretpostavlja se da njena konzumacija ne ovisi ništa manje o njenim mitskim identifikacijama nego o društvenim upotrebama, o njenim estetskim svojstvima nista manje nego o prilikama trgovine njome. Ova knjiga cigareti pripisuje određeno filozofsko dostojanstvo koje potječe iz toga što je smatra simboličkim instrumentom i daje joj poetske osobine svetog ili erotskog predmeta, obdarenog čarobnim svojstvima i zavodljivim dražima, okruženog tabuima i dojmom opasnosti - riznice nedopuštenih zadovoljstava, kanala prema transcedentalnom, i poticaja represiji. U šest poglavlja prisjećamo se kulturne povijesti cigareta, njihovih prikaza u filozofiji i beletristici, poeziji i romanima, filmu i fotografiji, kako bi, u zaključku, razmišljali o razlozima njihove sadašnje satanizacije. Možda će čitalac primijetiti određena ponavljanja ili jeku na ovim stranicama koje govore isključivo o cigaretama - o svemu iz perspektive cigareta. Ali ravnodušno ponavljanje čistih brojeva pripada njihovoj osnovnoj prirodi; svaka cigareta je rekapitulacija svih identičnih cigareta popušenih prije i poslije nje. Kao predmet razmišljanja, cigareta poziva na ponavljanje istog, kao kolutovi dima koji kruže prije iščezavanja. Ponavljanje je znak da je ono što je ovdje napisano dim, ili blebetanje - istjecanje brbljive priče koju cigarete nijemo razvijaju rasplinjujući se bezvremeno.